Posljedice srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku
ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na razini
pojedinačne i zajedničke hrvatske svijesti.
Broj u ratu poginulih hrvatskih građana je približno 20
000. Među njima je približno 8 500 civila, a od toga 273 djece.
Ranjeno je približno 35 000 osoba. Službeno je pokrenuto 7 827
zahtjeva za traženje nestalih, nasilno odvedenih ili zarobljenih
osoba (od toga 2 642 osobe iz Vukovara). Antropološki nalazi, iskazi
svjedoka i dokumenti svjedoče da je više od 1 000 hrvatskih civila
masakrirano. Koncem 1991. god. u RH bilo je registrirano više od
pola milijuna prognanih osoba. Nakon dolaska UNPROFOR-a u UNPA
sektorima Istok i Jug ubijeno je više od 600 civila, a približno 7
000 protjerano.
Izravne materijalne štete koje je Hrvatskoj počinila
srbijanska oružana agresija iznosi približno 30 000 000 US dolara.
Uništeno je oko 30% gospodarstva, uništeno ili oštećeno je više od
160 000 stanova, stradalo je oko 600 naselja. Među uništenim
naseljima 332 su povijesno spomeničkog značaja. Uništeno je 600
pojedinačnih objekata koji su registrirani kao spomenici kulture.
Na kraju, srbijanska vojska ostavila je u Hrvatskoj
približno 2 000 000 mina.
Izazvani potrebom traženja nestalih osoba obitelji su se
organizirale u udruge, od kojih je prva osnovana 1992. god., a
ostale između 1993. i 1995. god. tako da danas djeluje šest udruga
ujedinjenih u Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih
branitelja. Ovaj podatak o relativno kasnom osnivanju udruga ne
treba zbunjivati, budući da je traženje zatočenih i nestali počelo
odmah, od kraja 1991. god., iako oblici traženja nisu bili čvršće
organizacijski postavljeni.
Crveni križ koji je imao svoju službu traženja bio je
mjesto gdje smo se mogli obratiti. Mjesta prihvaćanja prognanika,
uglavnom športske dvorane i tome sl., bila su ujedno i mjesta
okupljanja obitelji gdje smo očekivali ugledati svoje nestale ili
bar saznati nešto o njima. Još izrazitije okupljanje obitelji bilo
je kod velikih razmjena npr. one u Nemetinu.
Neke su majke, tih ranih dana, s puno hrabrosti putovale u
Beograd, Sremsku Mitrovicu nastojeći od neprijateljske strane dobiti
podatke, protokole identificiranih i sl., ali rezultati su bili
slabi. Kucalo se i na mnogo vrata hrvatskih državnih vlasti i
humanitarnih organizacija, ali na žalost, ni tu rješenja nije bilo.
Broj nestalih se smanjio povratkom nestalih iz logora i
drugim načinima. Vremenom, državne vlasti i obitelji su se bolje
organizirali. S jedne strane, organizirane su službe traženja, a s
druge, udruge za traženje zatočenih i nestalih.
Taj proces traženja, nažalost, traje i danas i trajati će
dok se ne razriješi i posljednja sudbina.
...tko
...gdje
...kome
...što je učinio?
...ZLOČIN!
|
